SUTOMORSKE NOVINE / PORTAL

Adnane Muhoviću, kapu Ti skidam. Svaka Ti čast!

U ovoj, i ovakvoj, Crnoj Gori, licemjernoj, pretvorenoj, uz moje „četnike“, koji kao i Ti ne govore po razumu nego po srcu, jedini Ti, javno, govoriš iskreno.

Tvoji i moji klali su se vjekovima. Ne može ta krv tek tako da zamiri.

Tvoji preci bili su pravoslavci, kao što sam i ja i moji preci. Bili su Srbi, takođe kao i ja i moji preci.

Bog zna (a i oni znaju) zašto je neko od Tvojih predaka izdao Hrista i priklonio se Muhamedu. „Poturči se plahi i lakomi“ – znaš već ko je ovo rekao.

Biti uz Hrista, i ostati uz njega, nikada nije bilo baškarenje u svili i kadifi. „Uzmi krst svoj i idi za mnom“ – e, možda ne znaš ko ovo kaže. Kaže sam moj Gospod Isus Hristos. Taj krst nije „parče drveta“, to je odlučnost, trud, hrabrost, čestitost, žrtva, spremnost na stradanje, posvećenost riječima Jevanđelja, pravilima zemaljskog i vječnog života koja nam je Hristos, Spasitelj, ostavio dok je u tijelu bio ovdje, među nama ljudima, svojom tvorevinom.

Čuo si, zasigurno, ono:

„Ko ti iskopa oko“?

„Brat“.

„Zato je rana tako duboka“!

Da, nema veće mržnje od bratomržnje.

Tvoj odnos prema pravoslavcima, onima koji su ostali u vjeri Tvojih predaka, proističe iz prevjere, iz judinske izdaje Hrista, iz potrebe dokazivanja odanosti onima kojima ste se Ti i Tvoji tom prevjerom priklonili. Isto kao porimokatoličeni, i potom pohrvaćeni Srbi u Zapadnoj Hercegovini, Dalmaciji i diljem današnje Hrvatske, kreatori i egzekutori Jasenovca, Jadovna, Pribilovaca… Isto kao današnji Dukljani, novo-Crnogorci, ideološki Crnogorci, KPJ-Crnogorci, a sada NATO-Crnogorci, ubice srpskog jezika i ćirilice (nemoj da pomisliš da je ovo ubistvo manji zločin od jasenovačkog, ili onog Handžar divizije).

Prevjera Tvog pretka, i prevjera rodonačelnika Jasenovca, i NATO-Crnogorca je – pišanje u istu tikvu! Iz te tikve odiše duh, i biće, čovjekomrsca Šejtana, Sotone.

„Ja prema Podgorici vrlo malo što osjećam, prema Cetinju ne osećam ništa!“ – kažeš.

Iskreno od Tebe. I poštujem Tvoju iskrenost. Ali, na te riječi mnogo više realnog prava imam ja nego Ti!

Pretpostavljam da Ti na Podgoricu gledaš, samo, kao na sjedište vlasti države Crne Gore, a na Cetinje kao njegoševsko leglo istinskog crnogorstva, da su ove Tvoje riječi Tvoj odnos (i Tvojih) prema nama Crnogorcima. Ali, moj Adnane, prepovršan je taj doživljaj Podgorice i Cetinja.

Podgorica je sjedište režima koji je, bukvalno, privatna svojina Mila Đukanovića. Taj režim, koji traje već skoro tri decenije, njemu i njegovima u maloj i siromašnoj Crnoj Gori donio je ogromno bogatstvo, koje ga je svrstalo na Forbsovu listu najbogatijih u svijetu. Taj čovjek je Crnoj Gori uništio privredu, pretočivši njen imetak, kroz kriminalnu privatizaciju, izvedenu po pravilima zapadnjačke „demokratije“ koja se klanja bogu Novcu, na svoj bankovni račun, na bankovne račune svoje rodbine i najodanijih prijatalje. Ogrezao u kriminalu šverca cigareta, nafte, droge i oružja, taj čovjek se sada, visoko, javno, istaknuvši crveni fenjer, do balčaka, podaje Zapadu. Zato je priznao Kosovo za državu, zato u UNESKO njegovi zadnjicoljubci glasaju da Gračanica, Dečani, Pećka parijaršija… budu šiptarsko kulturno nasljeđe, zato Crnu Goru brutalnom silom uvodi u organizaciju zločinačkiju od Islamske države i Boko harama – u NATO, zato se samoučinio neprijateljem Rusije.

A Cetinje, to „Junačko srpsko leglo“, u vrijeme Mila Đukanovića usvinjilo se toliko da je postalo „prijestonica“ njegovog režima. Doskora srpsko Cetinje, podobno materijalnom interesu i logici „obraza za dupe“ Tvojih predaka u ono vrijeme, podalo se režimu Mila Đukanovića za vreću brašna ili 30 evra po porodici.



Podgorica i Cetinje danas mnogo više su Tvoji nego moji!

Jesi li čuo onu narodnu pjesmu u kojoj Kralj Nikola kaže:

„Nemojte me kopat ođe, no me nos’te u Gusinje, jer je bolje n’o Cetinje“?

Adnane, imam ja među Tvojima istinskih prijatelja. Prijatelji kao što su mi neki od Tvojih nijesu mi ni neki u Crkvi! I to neki posebno eksponirani. A ja sam, podsjećam Te, sveštenik Oltara Boga Višnjega.

A Tebe, Adnane, poštujem. Nijesam licemjer, kao mnogi, kao većina u Crnoj Gori. Vjerujem Bogu koji je i Tebe i mene, i Tvoje i moje, stvorio istom ljubavalju, ljubavlju koja je On sam, kojom je stvorio i pravoslavne i rimokatolike i muslimane, i kljaste i one koji trče, i bolesne i zdrave, i bogate i siromašne, i lude i pametne, poštene i kvarne, i licemjere i iskrene…, koji sve nas, pa i Tebe i mene, priziva na pokajanje, preumljenje koje nas izvodi na stazu koja vodi u vječni život.

Ja Tebe ne bih zaklao. I Ti si Božiji, kao i ja. (Ne mogu da kažem kako bih reagovao da Tvojom rukom postrada neko iz moje kuće. Bogu hvala, na takvoj provjeri nijesam bio.)

U isto vrijeme, nijesam – budala. Nijesam toliko naivan da mislim da Ti sjutra, kada bi Te dopalo, ne bi zaklao mene!

Tog odnosa vas muslimana, kako sada kažeš – Bošnjaka, prema nama koji smo ostali u vjeri Tvojih predaka, naslušao sam se i nagledao u Bosni i Hercegovini u vrijeme posljednjeg rata, koji nam je darivao Zapad. To sam doživio i u mojoj naivnoj rodbini. Krv prevjere vri, i vriće dok neiskajani grijeh odstupništva od Boga Hrista traje.

Poštujem Tvoje djelo, Adnane. Ono nam otvara oči, nama Crnogorcima. „Ko ima oči, da vidi; ko ima uši, da čuje“. Blagodaran sam Ti. Ti si za nas Crnogorce učinio puno više od mnogih, pa i nas samih.

Crnogorci, dok su znali za čojstvo i junaštvo, govorili su: „Silan Turčin“! Nijesu govorili: „Ta turska bagra, nikogovina…“

Crnogorci onog vremena, kada su Tvoji prevjeravali, poštovali su svog neprijatelja. Tako poštujem i ja Tebe, Adnane, i – kapu Ti skidam!

Izvor: In4s

OSTAVITE VAŠ KOMENTAR